Dok čekam svoju maneštru, vode me u razgledavanje vinskog podruma; bez razmišljanja rezerviram prašnjavu bocu momjanskog muškata za svoje vjenčanje… ma kad (i s kim) to vjenčanje bilo. Šetamo vrtom dok domaćin pred mojim očima bere blaga koja ću večeras blagovati. Dok udišem zavodljive arome autohtonog bilja iz začinskoga vrta, moja večera već poprima boje, okuse i mirise koji dišne putove vraćaju u život i pozivaju na akciju.
Početak jednog divnog prijateljstva
S košarama ispunjenim darovima čarobne istarske prirode vraćamo se u konobu. Toplina se širi iz starinske krušne peći. Tko ju je sagradio, pitam. Kada? Priča je sjajna, ali neću vam je ispričati, doznajte je sami… Osjećam pod prstima teksturu punog drveta, izvezenih stolnjaka, neobičnih školjaka koje svjedoče o sudbinskoj povezanosti Umažana i mora. Uranjam u atmosferu koja preplavljuje čula, trgam komadić toplog domaćeg kruha i umačem ga u tekuće zlato vrhunskog maslinova ulja… Ovo je samo moj film, neka svaka nova scena bude za pamćenje.
Polako, ima vremena…
Dovršavam svoj desert (domaća torta s rogačem, orasima i čokoladom, mljac!), a priče kao da su se tek počele pričati. Tabletići na policama rad su domaćinove prabake, čije biste životne avanture čak i u nekoj ludoj sapunici gledali s nevjericom. Gledam fotografiju s njezina vjenčanja, pitaju me želim li možda vjenčanicu vidjeti uživo. Naručujem još jedan “putni” domaći limoncello, a domaćica mi s njime donosi i vrećicu mirisnih domaćih limuna, “nek’ se nađe”. Razmišljam o odlasku, ali već smo na priči o najstarijoj maslini u njihovu masliniku. To je samo tisuću godina povijesti, ima vremena…
The End?
Trgam komadić toplog domaćeg kruha i umačem ga u tekuće zlato vrhunskog maslinova ulja…
