Kad to pitate taksista, imate dvije mogućnosti. Prva je da vas pošalje nekom poznatom i zaradi proviziju, a druga da vam preporuči neko mjesto u kojem bi i sam jeo.
Ovo je bio onaj drugi slučaj. Oko podne iskrcao me pred konobu Nono, u Petroviji, nekih 10 kilometara od hotela Melia Coral, što nije mnogo ni za šetnju ako je lijepo vrijeme. Kako je meni lijepo vrijeme čak i kad kiši, o šetnji ćemo malo kasnije.
Pri ulasku iznad vrata vidio sam oznaku za Dane lignji, a kako je lignje najbolje jesti između listopada i veljače, odlučio sam se prepustiti kuharu, u nadi da će sve biti u najboljem redu.
Prvi slijed bila je toplo-hladna salata od matovilca, poriluka i sitnih lignji. Majstorski popržen poriluk dobio je onu najbolju slatku notu, bio mekan i sočan, dok su lignje uz slatku riblju notu jelu dodale teksture i kompleksnosti okusa. Uz sve išao je Roze Deklić iz Vižinade, berba 2016., na koji sam frknuo jer – roze zimi (pa to mogu samo barbari!), ali se i predomislio nakon prvoga gutljaja jer sam ja ispao barbar. Sve se skladno dopunjavalo: slatkoća poriluka i lignji uz maline i šumsko voće iz vina. Savršeno zaokružena kombinacija okusa. Kapa dolje!
Između predjela i pašte (jer se u Umagu jede po talijanski, u više sljedova, od kojih je barem jedan pašta ili rižoto) na brzinu sam kušao sva četiri lokalna ulja koja su imali u ponudi. Jedno je bilo voćno i lagano, baš kako volim, drugo pak snažno, zeleno i ljuto – krasno i robusno. Treće je dobilo prvo mjesto u jednoj od 27 kategorija na ovogodišnjoj Flos Olei i bilo je voćno, ali vrlo lagano. Pravi užitak uz koricu domaćega kruha ispod peke.
Stigla je pašta. Domaći ravioli punjeni krakovima i sirom u gulašu od kalamara s kaneštrelama (canestrelli/kapica mala), za koje sam najprije pomislio da je slanutak. Od prve žlice imao sam dojam da mi se mozak topi od užitka. Preda mnom su bila četiri povelika raviola, no svaki zalogaj jeo sam pobožno, tužan što više neću osjetiti takvu harmoniju okusa. I sada je mogu prizvati u nepce – toliko je bilo nježno morski, slatkasto na pravi način, malo slano pa puno sokova. Uh… Spasila me osvježavajuća čaša Malvazije Fiore iz 2016., inače bih se onesvijestio od užitka.
Ponovno sam okuse isprao komadićem kruha i ulja jer sada dolazi vrhunac majstorstva – povelika lignja punjena repovima kozica pa pečena cijela, na pireu od buče? Tikve? Kako je vi zovete? Ono narančasto – hokaido i sve to. Slatko, zemljano, konkretno… spojilo se sa suptilno morski-slatko-slanim bijelim mesom. Tek je poneki reš pečeni krak zahrskao pod zubom i svemu dao novu, jače karameliziranu dimenziju. Uz sve to čaša laganog, a opet Chardonnaya Ivančić, iz Novigrada kojeg je ostalo pola čaše kad su mi stigle kroštule.
I tu mi je proradio mobitel pa sam vam mogao snimiti samo ulaz u Nona, djelić atmosfere i desert.
